Možda čak motivisanu - hajde da si malo polaskam - našom prekjučerašnjom kolumnom u kojoj je moja neznatnost ustvrdila da je zajednička istorija više faktor razdora nego faktor društvene kohezije.
I to iz više razloga. Od kojih je glavni to što je sama ta istorija - mislim na udžbenike i zvanične verzije, ne na stvarne događaje koje opisuje - vrlo nejedinstvena. Istorija, recimo, koja je u osnovnoj i srednjoj školi predavana mojoj gereneraciji samo se mestimično poklapa sa istorijom koju predaju današnjim osnovcima i srednjoškolcima, koju, na svu sreću, ne moram da bubam ni da čitam, ali to je tema neke naše buduće današnje kolumne.
Prigodom poslednje redovne inspekcije Rotopalankinog portala, zapade mi za oko naslov, citiram: „Patrijarh Porfirije: Jedinstvo srpskog naroda počiva na pravoslavnoj veri“. Mora biti, pomislih u srcu svome, da je Porfirije pomislio u srcu svome: „Ako nam već verzije zajedničke istorije, kojima je legion ime, nisu jedinstvene, bar nam je vera svima ista“ - što je u slučaju građana Srbije srpske nacionalnosti tačno - ali dovoljan je ovlašan pogleda na decenijske društvene meteže i razdore, pa da zaključimo da je glede jedinstva i pravoslavna vera omanula.
Ali to bi bio pogrešan zaključak. Nije omanula pravoslavna vera (potpitanje: u koga). Mi smo omanuli. A sve i da nismo omanuli, da smo 100% jedinstveni u pravoslavlju (već smo dogurali do preko 90%), pravoslavna (ili bilo koja druga vera) nije - i ne treba da bude - faktor jedinstva, jer u svim verskim ćitapima - od kojih ću citirati samo pravoslavni - lepo piše: „Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir, nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog, i kćer od majke njene, i snahu od svekrve njene.“
Citirano ne treba shvatiti doslovno, rastavljanje rodbinskih veza je samo metafora, to je parabola koja hoće da nam kaže da je smisao hrišćanstva - svih boja, osim svetosavske - separacija ljudskih bića od bioloških okova „fabrike smrti“, tj. roda, krvi (i tla). Ali i to je tema neke od naših budućih kolumni.
Sada se vraćamo na temu. Ako smo utuvili da zajednička istorija nije faktor kohezije, ako smo apsolvirali da vera ne samo da nije taj faktor nego ne bi smela ni da bude, postoji li išta što bi ovo ili ono društvo držalo na okupu uz minimum trvenja, prepičkavanja i pizdarija, kojih mora biti, jer znamo da je svijet ovaj tirjan tirjaninu.
Još kako postoji. Štaviše, tu je, nadohvat ruke. To je istorijski relativno nov politički koncept koji naučava da je osnovni uslov za dobrobit društva - u prevodu na srpski: za „nacionalno jedinstvo“ - što viši stepen dobrobiti svakog pojedinaca. Jer nemojmo se zavaravati, u politici, ne samo srpskoj - u stvari pogotovo ne u srpskoj - nema ideala, sve se vrti oko para i dobara. Ali zbog prekardašivanja o tome se obavestite u našoj sutrašnjoj današnjoj kolumni.